Nevjerovatna priča o čuvenom Šurdi: Nije nastao slučajno, evo ko je bio inspiracija za lik!

Autor: Avaz.ba
13.10.2017 10:04
A
A
A

Terasu hotela "Grozd" sa koje se čula pjesma "A sad adio", kuću okićenu lozom u centru grada koja je bila Šurdin dom, kaldrmu i panoramu Vlasotinca - sve je to publika, zahvaljujući Siniši Paviću, mogla da vidi u seriji "Vruć vetar" koja je snimana i u ovom kraju prije skoro 40 godina. 

Vlasotince je bar tih nedjelju dana, koliko se serija snimala, bio u centru pažnje, jer su u njemu boravile buduće glumačke legende. Scenarista Siniša Pavić, koji je inače vlasotinački zet, doveo ih je u ovaj kraj ne bi li autentično prenio atmosferu, duh i glavnu nit priče koju nosi "Vruć vetar".

Pavić kaže da je insistirao da se bar djelić priče o Šurdi, koji je porijeklom iz Vlasotinca, snima u rodnom gradu njegove supruge, sa kojom je zajedno radio scenario, piše Telegraf.rs.

- Došla je cijela ekipa, nekih 35, 40 ljudi i proveli smo ovde nekih nedjelju dana u hotelu "Grozd". On je tada tek otvoren, bio je nov potpuno i tu još nije bila napravljena brana, nego je pored rijeke bio bazen, koji je bio zatrpan. E u tom bazenu olimpijskih razmjera su reditelj Aca Đorđević i njegov snimatelj igrali tenis, jer je Aca bio teniser i to mu je bila rekreacija - priča Pavić.

Osim hotela "Grozd", na čijoj terasi je Šurda pjevao "A sad adio", snimana je i panorama starog Vlasotinca prije poplave - kada su u centru pažnje bile topole koje je kasnije voda odnijela, kaže Pavić, kao i Šurdina šetnja na keju pored rijeke Vlasine.

Šurdin dolazak u rodni grad, šetnja Vlasotinačkom kaldrmom, Šurda “kao gastarbajter” i njegov dolazak sa Bobom - scene su koje su Vlasotinčani željno isčekivali da vide na ekranu, pišu Južnevesti.

- Tu postoji i kuća, zvala se Daničina kuća, po jednoj Danici koja je tu stanovala, to je neka dalja rođaka moje supruge, u njenom dvorištu je sniman Soća, Šurdin otac - kaže Pavić.

Osim Ljubiše Samardžića, Bore Todorovića, Žike Milenkovića i drugih poznatih glumaca, bili su angažovani i mladi umjetnici iz Vlasotinca koji su statirali, a Pavić kaže da oni i danas vole da pogledaju seriju i vide kako su izgledali kada su bili mlađi.

Jedan od njih je Nikola Živković Gazibara koji je kao 27-godišnjak imao tu sreću da bude rame uz rame sa velikanima. Iako je bio "samo statista", kaže da mu je to bila velika čast. Glavni zadatak njih pedesetak, prisjeća se, bio je da "prave gužvu".

- Moje kolege iz Kulturno-umjetničkog društva i ja smo statirali ono u kafani, kad je trebalo da bude mnogo ljudi, ali i kad Šurda šeta ulicom. Ona scena kad se Šurda vraća iz Beograda, pa dolazi kod fotografa koji nažalost ne radi više, mi smo bili ti koji su popunjavali te praznine - prisjeća se Živković.

Osim što su bili dio kultne serije, u kadru sa glumačkim legendama, prisjeća se Živković, imali su priliku i da čuju njihove anegdote, a neke i prožive zajedno, jer su dugo poslije snimanja sjedili u kafani.

- Nekad su scene snimane ujutru rano, onda je bio problem da se glumci probude, naročito Bata Todorović. Čekaju ga, nema ga, pa odu u sobu, a on se zaključao, ne mogu da ga probude - kaže Živković.

Živković posebno ističe druženje sa nedavno preminulim glumcem Ljubišom Samardžićem, sa kojim dijeli najljepše uspomene. Slaže se da će ga mnogi pamtiti baš po liku Vlasotinčanina, čiji govor je izvanredno "skinuo", jer je veći dio svog života proveo na jugu Srbije pa mu, kaže Živković, to i nije bilo teško.

- On je bio lavčina - pristupačan, skroman, nije patio od neke veličine ili da kaže ja sam taj i taj, čak je izbjegavao da govori o tome, a ustvari je bio veličina. Mi smo ovdje poslije svakog snimanja sjedili cijele noći. Bilo nam je prijatno svima, jer smo tako mladi bili dio jedne kultne serije - zaključuje Živković.

Kada su završili snimanje, kaže, skoro sedam mjeseci su se kadrovi montirali, pa je cijelo Vlasotince nestrpljivo čekalo kada će na televiziji moći da vide scene koje su snimljene u Šurdinom rodnom kraju.

Scenarista se nakon skoro 40 godina od snimanja prisjeća da lik Šurde nije nastao slučajno. Naime, Vlasotinački berberin Didža, koji je prije poplave imao lokal kraj Vlasine, kaže Pavić, bio je čovjek kod koga ljudi nisu dolazili samo da se obriju, već i da čuju njegove zanimljive priče. Bio je to, objašnjava on, čovjek koji je volio život, bio je interesantan i to je i privlačilo ljude da dolaze, a bio je i sjajan pjevač.

- Uvečer u hotelu na obali Vlasine, gdje se pjevalo svake večeri, Didža bi kad zatvori radnju dolazio i uvijek je poslije jednog špricera uzimao mikrofon i pjevao, a pjevao je dobro. Tako sam se ja zainteresovao, odlazio sam kod njega i slušao ga - dodaje Pavić.

Šurda je bio nalik njemu - imao je duhovite opaske, ali je to bio čovjek koji nije zadovoljan svojim životom, jer "nema mjesta nigdje", nije ni u Beogradu, ni u Vlasotincu, on je negdje između. U potrazi za srećom odlazi i u Njemačku, ali se vraća, stalno mijenja zanimanja, živi kod ujaka, a ne kod oca.

- On je tragač za nekim svojim mjestom. I padaju mi na pamet svi ti ljudi koji liče na tog čovjeka. Mnogi koji nisu zadovoljni onim što rade. A mnogo je takvih ljudi koji nisu zadovoljni onim što rade, svojom profesijom i željeli bi da budu nešto drugo - ističe Pavić.

Da komedija koja je snimana davne 1979. godine i dalje živi, potvrđuje to što skoro sve generacije koje su bar jednom pogledale priču o mladom berberinu iz Vlasotinca, prepričavaju dosetke iz serije poput "Rad je pretvorio majmuna u čovjeka, a sada od čovjeka pravi konja", "Nisam za rabotu, ja sam više za Grčku", kao i popularno Šurdino "Lele".

Pavić kaže da je zbog toga vrlo zadovoljan, jer je seriju i radio sa željom da je ljudi zavole i da bude uspješna.

- Kao što se pokazalo za ovih 30, 40 godina, ljudi zaista vole tu priču, vole te junake. To je nešto što se dopalo i onima prije skoro pola vijeka i ovima sada, a to je veliki rezultat, izuzetan - zaključuje Pavić.

Iako ljudi danas ne pamte šta je sve snimano i brzo zaboravljaju, kaže, jer je "sve pokrila prašina i zaborav", "Vruć vetar" ipak i dalje "duva".